mujo.obad.blog

Kratka istorija Blagaja

Uvod

Blagaj je pun istorijskih tragova iz svih dijelova ljudskog postojanja. Danas je to takođe svjetski poznata turistička destinacija. Na internetu je moguće naći stotine stranica gdje je opisan Blagaj, njegove znamenitosti i istorija. Toga je toliko da, osim specijalno zainteresiranih, ostali nemaju vremena ni interesa da troše puno vremena da pretražuju razne istorijske tekstove.

”Istoriju pišu pobjednici“, kaže stara izreka. Istorija južnoslavenskih zemalja, kao i cijelog Balkana puna je pobjednika i poraženih. U skladu sa tim, istorija ima više „verzija“, zavisno ko je piše. Danas, u vrijeme interneta, sve te verzije istorije dostupne su na internetu, i nekad je teško utvrditi koja je „prava“. Posebno mlađim generacijama.

Nastojao sam ovaj tekst bazirati na dugo poznatim istorijskim činjenicama opisanim u ozbiljnim istorijskim izvorima, bez ličnog upuštanja u istorijska razmatranja i izvođenje zaključaka iz oblasti koje nisu moja struka.

Blagaj – ljudsko stanište od praistorijskog doba

Na mjestu koje je kasnije dobilo ime Blagaj, oko izvora rijeke Bune, bilo je stanište ljudi tako reći oduvijek. Na strmoj litici, iznad i malo desno od izvora Bune nalazi se Zelena pećina gdje je otkriveno stanište ljudi iz mlađeg kamenog doba, znači oko 4000 godina pne. Nalazište je stručno obradio i opisao arheolog dr. Alojz Benac 1955 godine. Nađeni predmeti nalaze se u muzeju u Sarajevu.

Tragovi Ilirskih plemena koji su živjeli i na ovim prostorima nađeni su i u Blagaju, kao i Rimljana koji su vladali ovim područjem, potiskivajući i asimilirajući ilirska plemena koja su ovdje živjela.

Preko područja današnjeg Blagaja i Bišća polja prolazili su važni rimski putevi, od juga prema sjeveru i istoku. Iza rimskog perioda, kontinuitet se nastavlja kroz slavensko naseljavanje koje se odvija sedmog do devetog stoljeću nove ere. Područje današnjeg Blagaja, kao uostalom i mnoga druga mjesta u Hercegovini, puno je tragova iz svih istorijskih perioda.

U pisanim izvorima naselje na području današnjeg Blagaja se prvi put pominje u 10. stoljeću u knjizi vizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta, tvrđave Hum i Bona. Porfirogenet je manje upamćen kao car a više kao pisac, jedno od najznačajnijih djela mu je „O upravljanju carstvom“ iz koga i potiče pominjanje tvrđava na području današnjeg Blagaja.

Neki od istorijskih dokumenata (npr. iz Dubrovačkog arhiva), a i arheološka iskopavanja vršena pedesetih godina 20. stoljeća, pokazuju da se u blizini Blagaja, u naselju Podgrađe nalazio „dvorac Bišće“, veći stambeni objekat koji je predstavljao jednu od rezidencija gdje su odsjedali bosanski vladari kad bi se, iz raznih razloga,nalazili na ovom području. Kad su turci osvojili Blagaj 1466., pominje se da je u Bišću bilo prvo sjedište blagajskog kadije.

Drugi nalaz je takozvana Blagajska ploča, koja je slučajno pronađena na području Blagaja. Pokazalo se da je ta ploča izvorno donešena sa područja Podgrađa, nedaleko od ostataka dvorca Bišće u Blagaju. Ploča je ustvari dio veće ploče (drugi dio nije nikad pronađen), pisana srednjovjekovnim bosanskim pismom bosančicom. Istoričar Marko Vego je rekonstruirao i dešifrirao natpis na ploči iz koga se može zaključiti da je ploča bila na crkvi koju je zahumski knez podigao kao crkvu svetog Kozme i Damjana.v

Potpuna istorija Blagajske ploče nije još dovoljno razjašnjena, što je nakon raspada Jugoslavije devedesetih, dalo prostora za razne verzije njenog istorijskog tumačenja.

Ime

U pisanim dokumentima Blagaj se pod sadašnjim imenom prvi put pominje u mirovnom ugovoru iz 1423, sklopljenim između Sandalja Hranića i Republike Venecije, gdje piše da je ugovor potvrđen „u našem gradu Blagaju“.

O porijeklu imena Blagaj postoji jedno predanje koje sam i ja čuo kao dijete i vjerovao da je tačno. Priča kaže da ime Blagaj potiče od riječi blago, u značenju novac, to jest zlato i srebro. Po tom predanju, herceg Stjepan je, povlačeći se pred turcima natovario blago na mazge koje su bile potkovane naopako tako da tragovi pokazuju da konvoj ide prema tvrđavi a ne iz tvrđave. Priča kaže: „Prođe Herceg i proćera blago“. Po tom predanju mjesto je kasnije dobilo ime Blagaj.

Zvanična istorija je sklonija verziji da ime potiče od starog slavenskog naziva za mjesta sa vodom i obradivom zemljom ili šumom, otprilike kao „blagi gaj“, od čega je stapanjem nastalo Blagaj. Ova druga verzija se čini mnogo vjerovatnijom od prve, jer vidimo da se Blagaj pominje prije dolaska hercega Stjepana na vlast. Osim toga, u Bosni i Hrvatskoj postoje najmanje dva mjesta sa istim imenom: Blagaj na Japri (u neposrednoj blizini Bosanskog Novog), i Blagaj na Korani, u Hrvatskoj. To takođe potvrđuje da je toponim Blagaj opšteg značenja i nije vezan za neku konkretnu istorijsku priču.

Herceg Stjepan i njegovo doba

Tokom 14 i prve polovine 15. stoljeća područje današnje južno slavenske regije bilo je podijeljeno na feudalne cjeline kojima su upravljali plemići koji su najčešće bili u podaničkom odnosu sa nekom od susjednih velikih sila. Najveći dio današnje Hrvatske bio je dio kraljevine Ugarske (Mađarske), kao i jedan dio Bosne, područje Hercegovine je bilo više pod utjecajem Vizantije i srednjovjekovnih srpskih feudalnih plemića.

Bosanski vlastelini su se uspjeli složiti pod vođstvom Tvrtka Prvog koji je 1377 okrunjen za kralja Bosne. Kraljevstvo je formalno priznavalo suverenitet Ugarske, ali su praktično uživali značajnu samostalnost. Bosanska kraljevina je trajala 86 godina. Pretposljednji kralj Tomaš Ostoja koji je na vlasti naslijedio kralja Tvrtka 2, priznat kao kralj od većine susjednih vladara od 1443, umro je (ili ubijen) 1461. godine. Vladao je 18 godina. Njegova druga žena, kraljica Katarina je bila kćerka hercega Stjepana, dakle naša rođena Blagajka J. Iako mu je kralj Tomaš bio zet, herceg Stjepan se nije posebno slagao sa njim, čak ga na početku nije ni priznavao. Tomaša je naslijedio njegov sin od prve žene Stjepan Tomašević, 1461. godine. Njegova vladavina neće trajati dugo. Turci su konačno preuzeli vlast u Bosni 1463. godine i ubili Stjepana Tomaševića 5. juna1463 godine. Tako će on ostati zabilježen u istoriji kao posljednji bosanski kralj.

Područjem današnje Hercegovine upravljala je vrlo utjecajna plemićka porodica Kosača. Smatra se da su porodično ime dobili po selu Kosač, na teritoriji današnje Crne Gore, odakle im je bilo porijeklo. Područje kojim su vladali zvalo se Hum ili Humska zemlja. Ovo područje je imalo svoju najveću moć dok je njime vladao Sandalj Hranić Kosača. Sandalj Hranić je upravljao Humom otprilike od 1400. do svoje smrti 1435. kada ga nasljeđuje Stjepan Vukčić Kosača kome je Sandalj bio stric.

Najvjerovatnije za vladavine Sandalja napravljena je tvrđava u Blagaju. Postoje indicije da je su na tom mjestu tada već postojale ruševine tvrđave izgrađene u doba Rimljana.

Za vrijeme Sandaljevog nasljednika Stjepana Kosače, tvrđava Blagaj postaje njegovo glavno sjedište. On je kasnije uzeo titulu herceg i po tome je, kasnije Hum prozvan Hercegova zemlja ili skraćeno Hercegovina.

Na karti Huma vidi se da je to bilo veliko područje, znatno veće od današnje Hercegovine. Mostar i Sarajevo nisu postojali u to vrijeme.

Bio je, kako zapisi kažu, vrlo lukav i nasilan vladar, koji je stalno nastojao da proširi područje svoje vlasti. Stupao je u saveze ili ratove sa susjednim vladarima kako je odgovaralo njegovim interesima.

Sjeverno od Huma je bilo Bosansko kraljevstvo sa kraljem Stjepanom Tomašem. Zapadno dio današnje Hrvatske kao dio Ugarske (Mađarske) kraljevine. Istočno su bili srednjovjekovna srpska država, u to vrijeme već u vazalnom odnosu prema turcima.

Na jugu su bili Mletačka republika i Dubrovačka republika, koja je imala posebnu ulogu na tom području. Dubrovčani su tokom cijelog perioda turske vladavine, a prije toga mletačke republike zadržali svoju samostalnost, plaćajući za nju. Moćne i bogate dubrovačke trgovačke porodice su zauzvrat dobijale pravo da trguju na teritorijama susjednih zemalja. Čuvena Povelja Kulina bana iz 12 vijeka, što je jedan od prvih pismenih tragova bosanske državnosti, je dokument koji daje pravo dubrovačkim trgovcima da slobodno trguju na teritoriju bosanske banovine.

Feudalni vladari iz okolnih zemalja su, po potrebi, držali svoje bogatstvo u Dubrovniku. Neka vrsta današnje Švicarske. Prije smrti, herceg Stjepan je napravio testament i ostavio novac kod Dubrovčana. Sačuvano je više zapisa u kojima hercegovi sinovi traže od Dubrovnika da im isplati nasljedstvo, prema očevom testamentu. Lukavi tadašnji bankari su naravno otezali isplate i nastojali da što više ostane njima. U tome im je pomagala i nesloga između hercegovih nasljednika, koji su različito tumačili očevu oporuku.

Hercegova porodica

Stjepan Kosača se, prema većini istorijskih izvora, ženio tri puta.

Prva žena Hercega Stjepana bila je Jelena Balšić, porijeklom iz srpskog plemstva, umrla 1453, majka kćeri Katarine, buduće bosanske kraljice, i sinova Vladislava i Vlatka.

Druga žena je bila je Barbara (Varvara), porijeklom iz njemačke plemićke porodice, slavili su veliku svadbu 1455, jer su se pored hercega istovremeno oženila dva njegova sina iz prvog braka, Vladislav i Vlatko, trostruka svadba slavila se u gradu Sokolu, na području današnje Crne Gore. Barbara je sa h.Stjepanom imala dva sina, i jednu kćer Maru. Dan po porodu drugog sina, umrla je 1459, nakon samo četiri godine braka sa h. Stjepanom. U istoriji je ostao zabilježen njihov stariji sin Stjepan koji kao mladić odlazi u Istanbul, postaje Ahmed Hercegović, i ostvaruje visoke položaje u Turskom carstvu.

Iz ovog perioda ostao je sačuvan bračni ugovor kojim herceg garantira pravo svojoj ženi da ostane u svojoj katoličkoj vjeri, i da može sa sobom povesti i katoličkog svećenika. To pokazuje da h. Stjepan nije bio katoličke vjere, nego pravoslavne sa jakim simpatijama i vezama za staru bosansku crkvu.

Treća žena Hercegova, o kojoj se malo zna, bila je Cecilija, takođe porijeklom iz njemačkog plemstva kao i druga žena. Svadba je bila u maju 1460 u Herceg Novom. Izgleda da herceg nije imao djece sa Cecilijom. U nekim istorijskim izvorima se međutim, Cecilija pominje kao majka Stjepana, kasnije Ahmeda Hercegovića. Prema većini relevantnih izvora smatra se da je ovaj sin ipak iz braka sa Barbarom.Herceg Stjepan umire 13.juna 1466 a Cecilija se vraća odakle je došla.

Dva sina iz prvog braka, Vladislav i Vlatko su, kao odrasli, često bili u neslozi sa svojim ocem, u tome je prednjačio stariji Vladislav, koji je u jednom periodu bio u direktnom ratu sa hercegom. U tom sukobu je 1452 godine Vladislav zavladao značajnim dijelom hercegovih teritorija, pa je osvojio i Blagaj. Herceg bježi u svoje dvore u Novom (kasnije nazvan Herceg Novi). Posredstvom Dubrovnika i ostalih država iz regije ,lukavi herceg se pomirio sa sinovima, dodijelio im dijelove Hercegovine na upravljanje a on opet vladao u Blagaju, sve do konačnog turskog osvajanja Blagaja 1466 godine.

Neki istorijski izvori tvrde da je početak sukoba između Vladislava i njegovog oca vezan za porodične (ne)prilike. Vladislav se u Italiji zaljubio u madonu Helisabeth, isprosio je i zaručio. Ona je trebala da se preseli iz Venecije i vjenča se sa Vladislavom. Otac, herceg Stjepan je išao u primorje da preuzme i doprati snahu u Hercegovinu. Međutim u putu mu se toliko svidjela, da se predomislio i zadržao je kao svoju ljubavnicu, kažu u njegovoj tvrđavi u današnjem Ljubuškom koji je navodno, po tome i dobio ime (ljubavnica – ljuba – ljubuša). Vladislav to nikada nije oprostio svom ocu.

Ispričana slikovitim narodnim jezikom priča izgleda ovako (naravno, ova porodična afera nije zasnovana na ovoj narodnoj priči, nego je, u glavnim crtama, istorijska činjenica).

Drugi hercegov sin Vlatko nije bio toliko poznat kao njegov stariji brat Vladislav. Upravljao je jednim dijelom Humske zemlje koju je naslijedio još od hercegova prethodnika Sandalja, a nakon očeve smrti 1466 dobio je još jedan dio hercegove zemlje, kao i njegov brat Vladislav. Često je učestovao u pohodima protiv turaka, nije nikad sa njima bio u vazalnom odnosu kao njegov otac i brat.

Tursko osvajanje

Tursko osvajanje Bosne i Huma (Hercegovine) i uspostava turske uprave na teritorijama nije se desilo u kratkom vremenu. Proteglo se to na period od više od 80 godina.

Kosovska bitka je bila 1389 godine, nakon toga srednjovjekovna srpska država se praktički raspada na više feudalnih posjeda koji su većinom bili turski vazali, plaćali su godišnji iznos (danak) Turskoj i tako još neko vrijeme nastavili vladati svojim posjedima dok Turska definitivno nije pruzela vlast i uspostavila svoju administraciju u Srbiji.

Nakon osvajanja Srbije, turci sve češće upadaju u Bosnu i Hum. Već od 1415, prethodnik hercega Stjepana, Sandalj Hranić je plaćao danak Turskoj da bi se zaštitio od turskih upada na svoje teritorije. Isto je nastavio i Herceg Stjepan, znači Hercegovina je bila u vazalnom odnosu prema Osmanskom carstvu više od 50 godina prije nego što je zvanično osvojena i pripojena turskom carstvu.

1463 su Turci pogubili posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i od tada se smatra da je Bosna pod turcima.

Hercegovina je u to vrijeme bila pošteđena direktnog turskog osvajanja, zahvaljujući Stjepanovom plaćanju vazalnog danka Turcima. Međutim to nije moglo dugo trajati. Ljeti 1465.,Isa-beg Ishaković počeo je osvajati hercegove zemlje, pa su Stjepanu ostali posjedi oko donje Neretve te gradovi Novi (kasnije Herceg Novi) i Risan s okolicom te Župa Dračevica, a u unutrašnjosti grad Ključ. Herceg je napustio Blagaj i preselio se u Novi. U martu 1466. se razbolio, uskoro zatražio od Dubrovčana da prime njegovu imovinu, 21. maja izdiktirao oporuku, kojom je gotovo potpuno razbaštinio sina Vladislava, i sutradan umro.

Godine 1482 turci osvajaju grad Novi, time je osvojena cijela Hercegovina, skoro 20 godina poslije pada bosanskog kraljevstva.

Turska vladavina

Turci su osvojili Blagaj 1466 godine i tu ostali sve do 1878, kada je uspostavljena austrougarska vlast. Punih 412 godina !

Nije se sačuvalo mnogo pisanih tragova o prvih 150 godina turske vladavine u Hercegovini. Još manje, skoro nikako, ih ima prevedenih na naš jezik. Tek od polovine 17. stoljeća pa narednih dvjestotinjak godina nalazi se više pisanih tragova života na našem području za vrijeme turskog perioda.

Nadalje ćemo pomenuti nešto o Blagaju iz tog perioda, kao i o značajnijim objektima iz tog perioda izgrađenih u Blagaju.

Po osvajanju, Turci su uspostavili organe administrativne i vojne vlasti. Osnovan je Blagajski kadiluk, sudska i upravna regija sa kadijom. Blagajski kadiluk je u početku obuhvatao ogroman teritorij koji se protezao izmedu Drine i Tare s jedne i Neretve s druge strane. Osnivanjem drugih kadiluka na području Hercegovine u 16. stoljeću u prvoj polovini 17. stoljeća postepeno se sužavao teritorij blagajskog kadiluka.

U vrijeme osvajanja Blagaja, Mostar kao značajnije naselje nije postojao. Postojala je manja grupa kuća uz drveni most na lance preko Neretve, uz dvije kule uz most gdje su bili čuvari koji su kontrolirali prelaz. Smatra se da je po tim čuvarima – mostarima, grad i dobio ime Mostar. Dolaskom turaka, naselje dobiva na značaju i širi se. Negdje između 1506 i 1519 godine Mostar je postao samostalni kadiluk, dakle 40-50 godina iza Blagaja. Sto godina iza osvajanja Blagaja, 1566., završen je kameni most preko Neretve – današnji Stari most.

Odmah po zauzimanju postavljena je posada na grad hercega Stjepana. Ubrzo je za posadu izgrađena i mala dzamija da bi posada mogla obavljati molitve. Ostaci te male džamije su i danas vidljivi, kad se pođe od ulaza u tvrđavu pa sa lijeve strane. Takođe se i danas vide ostaci zatvora, kao i čatrnje (cisterne za vodu).

Mada blagajska tvrđava za vrijeme turske nije imala posebnu stratešku važnost, pošto nije bila na granici, redovna posada je bila u njoj sve do 1835, dakle oko 370 godina! Tvrđava je tada napuštena I nikad više nije korištena.

Kadije i dizdari

Sudsku vlast na području blagajskog kadiluka za vrijeme turske vladavine vršio je kadija ili njegov zamjenik (naib). On je rješavao sve sporove koji su nastajali među stanovnicima i u djelo provodio sve naredbe koje su dolazile iz rezidencija bosanskih valija i hercegovačkih sandžak-begova.

Zapovjednik tvrđave zvao se dizdar. Od toga naziva potječe većina prezimena Dizdarević ili Dizdar. To je često prezime u Bosni i Hercegovini, ima mnogo grana porodica i nisu u međusobnom srodstvu. Potomci dizdara u blagajskoj tvrđavi su Dizdarevići iz istoimenog sokaka, drugog po redu od kuća Obada.

Mahale

Blagaj je za vrijeme turske vladavine bio podijeljen na pet mahala, adekvatno mjesnim zajednicama u naše vrijeme. Mahale su bile zvanične administrativne jedinice, po njima su se popisivali razrezi raznih dadžbina, pomoć, sposobni za vojsku, javne radove itd. Imena mahala su se, sa manjim promjenama zadržala u Blagaju sve do danas, mada naravno nemaju više značaj kao u stara vremena. Svaka mahala je imala svoje mjesto za grupnu molitvu - džamiju ili mesdžid (džamija bez munare).

Mahale u Blagaju su bile sljedeće: Carska (centralni dio oko glavne džamije - Čaršija) , Hasanagina ili Donja (oko Lehine ćuprije), Dol (otprilike današnja Memića mahala), Bunsko (prema tvrđavi) i Galičići na lijevoj obali kod izvora Bune. Kao mahale Blagaja, više prigradske, spominju se takođe Pograđe i Kosor.

Tvrđava se vodila kao zasebna teritorijalna jedinica, moderno rečeno distrikt. J

Broj stanovnika

Prvi pouzdaniji podaci o broju stanovnika u Blagaju potječu tek iz 17 vijeka. Putopisac Evlija Čelebija navodi da je 1664. godine, kad je on prolazio kroz Blagaj, u njemu bilo 450 kuća. Dakle otprilike 200 godina nakon dolaska Turaka.

Nema mnogo pisanih detalja o životu ovog područja u prvih 100-150 godina turske vladavine. Tek od početka 17 stoljeća, otkad postoje djelimično sačuvani zapisi blagajskog suda, mogu se steći neke spoznaje kako je tekao život na ovim područjima.

Činjenica je da je podizanje vjerskih i drugih spomenika počelo ovdje čim su se formirala naselje. Izgradnja ovih spomenika diktirala je izgradnju ”privrednih” objekata (dućana, mlinica i dr.), jer su se na taj način, a i davanjem novaca na kamate, obezbjeđivala sredstva za uzdržavanje zadužbina. Evlija Čelebija je 1664. godine vidio u Blagaju desetak dućana koji su bili locirani u centru mjesta spram džamije. U njima se trgovalo, vodila zanatska radinost a, bez sumnje, ovdje je u to doba radila i koja ugostiteljska radnja (skoro isto kao i danas J).

Svakodnevnica

Obzirom da je Blagaj sa pripadajućim selima bio relativno blizu granice prema Ugarskoj te Dubrovačkoj i Mletačkoj republici, u tim krajevima je pod turskom vlašću bilo rasprostranjeno švercovanje. Vlast je imala propisane cijene za meso I ostalu robu, međutim prodajom trgovcima preko granice mogla se dobiti znatno bolja cijena. Vlast je strogo kažnjavala švercere, no uprkos tome šverc je cvjetao. U više sačuvanih pismenih naredbi (bujrultija) bosanskih valija naređeno je blagajskom kadiji i drugim organima vlasti da konfiskuju svu robu trgovaca špekulanata i da ih zatvore u tvrđavu. Stalno se ističe da oni na ovaj način prouzrokuju nestašicu i poskupljenje prehrambenih artikala u zemlji, što dovodi u težak položaj raju i sirotinju.

Na području ovog dijela Hercegovine ranije su se proizvodile velike količine vina i rakije. Iz registra saznajemo da su se alkoholna pića prodavala po mehanama i privatnim kućama i da su zbog toga često izbijali neredi, svađe i tučnjave. U Blagaju su ranije radile tri vrste ugostiteljskih radnji: kafane, mehane i buzadžinice. U njima se točilo i prodavalo vino, rakija, medovina, kafa i boza. Evlija Čelebija navodi da je u Blagaju, u vrijeme njegovog prolaska, bio na glasu kiseli pekmez, tzv. "nardenk" i slatko vino od šipaka (muselles). U šest bujrultija bosanskih valija iz 1698. do 1731. godine ”naređeno je blagajskom kadiji da s mubaširom dobro ispita ko po mehanama i privatnim kućama prodaje vino i rakiju,majku svih zala, i da ih sve egzemplarno kazne. Dalje im je naređeno da poruše sve mehane u mjestu i porazbijaju sve fučije u njima”.

Istorijski spomenici iz turskog perioda u Blagaju

Za svojih preko 400 godina prisustva u Bosni i Hercegovini, Otomanska imperija je ostavila svoje tragove kroz, između ostalog, mnogobrojne građevine. Mnoge od njih su nestale, o nekima postoje pisana svjedočanstva a mnoge su i nestale i ni pomena im nema. Blagaj je, kao i Mostar i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini, pun takvih obilježja.

Ovdje ćemo ukratko pobrojiti najznamenitije vidljive građevine (ili njihove ostatke) iz turskog perioda na području Blagaja:

- Džamija na Gradu – sagrađena za potrebe članova posade na gradu, izgrađena je ubrzo poslije osvajanja Blagaja, znači najranije oko 1470 a u svakom slučaju prije 1500. godine. Ovo je vjerovatno bila najstarija islamska bogomolja ne samo u Blagaju nego vjerovatno u čitavoj Hercegovini. Danas se mogu vidjeti njeni ostaci na Gradu, sa lijeve strane odmah nakon ulaza u tvrđavu.

-
Sultan Sulejmanova (Careva) džamije nalazi se u centru Blagaja. To je i danas glavna džamija u Blagaju. Izgrađena je 1520/21 godine (37 godina prije poznate Karađozbegove džamije u Mostaru, izgrađene 1557. godine).

Džamija je originalno imala krov u obliku kupole. Nakon temeljite rekonstrukcije izvršene 1898 (za vrijeme Austrougarske uprave) skinuta je kupola i izgrađen krov kakav je sada (osmougaonog oblika i pokriven olovnim limovima. )

- Tekija na vrelu Bune

Prvi put se pominje u putopisima Evlije Čelebije koji je ovim krajevima putovao 1654. Po njemu, tekiju je izgradio ondašnji mostarski muftija. Pretpostavlja se, međutim, da je, u prvobitnom obliku, napravljena znatno ranije, oko 1520. Tekija je obnovljana više puta, nakon oštećenja izazvanim padanjem stijena sa litice. Pretpostavlja se da ima sadašnji izgled od obnove 1851 godine.

Hamam (javno kupatilo)

Uz desnu obalu Bune, desetak metara uzvodno od prvog kamenog mosta na njoj, vide se još zidine starog hamama. Hamam je zadužbina Mehmed-bega Karađoza, najvećeg legatora Hercegovine. Sagrađen je poslije 1570. a prije 1664. godine, kada se prvi put pominje u Putopisu Evlije Čelebije.

K Karađozbegov most u Blagaju

izgrađen je prije 1570, kad se pominje u dokumentu koji određuje finansiranje održavanja mosta. Zadužbina je legatora Karađozbega, istog koji je finansirao građenje džamije u Mostaru. Most je znači otprilike star kao i Stari most u Mostaru (1566). Originalno, most je bio sa kosim gaznim dijelom. Pri kraju II svjetskog rata je miniran u srednjem dijelu pa je dugo godina bio premošten drvenom ćuprijom (Tako ga ja pamtim iz djetinjstva). Kasnije je rekonstruiran i napravljen sa ravnom gaznom površinom da bi se omogućio saobraćaj vozilima.

- Lehina ćuprija je drugi stari most u Blagaju, nizvodno od

Karađozbegovog mosta. Ne zna se sa sigurnošću kada je sagrađen ni ko ga je sagradio. Zna se da je postojao 1664 jer ga Evlija Čelebija pominje u svojim putopisima. Ime nosi po staroj blagajskoj porodici Leho, koja živi u tom dijelu Blagaja. Po nekima je i zadužbina nekoga iz te porodice. Most je bio rekonstruiran više puta i danas nema puno od svog prvobitnog izgleda.

Ostali stari mostovi preko Bune:

Na rijeci Buni bila su još dva vrlo lijepa mosta koji, nažalost, više ne postoje. Na kraju drugog svjetskog rata minirana su od strane fašista u povlačenju.

Most poznat kao Kosorska ćuprija se nalazio između mjesta Kosor i ušća Bunice u Bunu. Sa velikom vjerovatnoćom se smatra da je prvobitno bio sagrađen od strane Rimljana i bio značajan dio puta od juga prema sjeveru i istoku, preko Blagaja. Danas se vidi samo jedan mali dio na lijevoj obali Bune

Danijal pašin most na Buni nalazio se na mjestu današnjeg željeznog mosta preko rijeke Bune kojim se ide u centar mjesta Buna i dalje prema Stocu. Tradicionalno, sve do posljednjeg rata, stanovnici su područje oko bivšeg mosta (centar mjesta, adekvatno blagajskoj čaršiji) zvali „Ćuprija“.

Most je bio dug preko 100 metara i imao je 14 lukova. Ne zna se ko je bio taj Danijal paša, neki misle da su most prvobitno takođe sagradili Rimljani. Međutim, po stilu gradnje, imenu i ostalom, istoričari su skloniji tvrdnji da je most, onakav kakav se pamti, ipak izgrađen u turskom periodu.

Izvjesno je da ga od 1945. više nema.